Rokabiličar i aveti rata

Govoreći u intervjuu internetskom portalu lupiga.com o novoj knjizi, kratkom romanu Blue Moon, autor Damir Karakaš kaže kako je to „oproštaj s jednom prošlošću i jednim vremenom iz kojeg je bilo teško zamisliti budućnost“. A glavnoga junaka predstavlja ovako: „Roman prati jednog fanatičnog ličkog rokabilija (…). On je, ustvari, propali zagrebački student iz provincije; volim pisati o stvarima koje poznajem, a poznajem i rockabilly, ali i kad netko ima status propalog studenta… Inače sam tada preferirao malo žešći rockabilly – više psychobilly! – koji i danas volim (…). U to vrijeme Zagreb je (…) bio centar rockabillyja u Europi, a bila je i ta poznata tematska večer u Kulušiću koja se zvala ‘Blue Moon’.“  Karakaševa izjava prilično jasno upućuje na zaključak da je dio romaneskne građe autobiografskoga karaktera; da je štošta, kao i prethodnim romanima i pričama, zasnovao na vlastitu životnom iskustvu. Ali sve to skupa, jasno, nikom ne daje za pravo da protagonista romana Blue Moon poistovjećuje s piscem.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2014.

Već u prvom fragmentu nagoviješten je nepomirljiv antagonizam između glavnog junaka i njegova oca, koji ga poziva na selo da pomogne oko djedova pokopa, ali uz prijetnju da mu ne padne na pamet „dolazit onakav“. Što skriva izraz „onakav“, čitatelj otkriva vrlo brzo. Pripovjedač naime odgovarajućim žargonom opisuje svoj izgled nakon što se uputio autobusom u ličko selo: odjenuo je „kožnjak Hein Gericke“, obuo je „creepersice s uzorkom od leopardove kože“, zavezao oko vrata crveni rubac, remen njegovih hlača ima „mjedenu kopču na kojoj su prekriženi pištolji“, oštri rubovi zulufa „dopiru gotovo do kutova usana“, u uši je umetnuo slušalice i uključio „glomazni svijetloplavi walkman iz DDR-a“.

Vanjski opis protagonista – kojem doduše nedostaje posebno važan detalj: izgled njegove frizure kokotice, na koju je osobito ponosan i kojom je zaokupljen sve vrijeme – točka je na kojoj se simbolički dijele dva nespojiva svijeta. Jedan je onaj koji je glavni junak ostavio, seoski (čija se izgubljenost u prostoru naglašava informacijom „moje selo je iza dva sljedeća brda“), zaostao, zatucan, siromašan, grub i okrutan, kojem pripadaju njegov otac, majka, djed, rođaci i susjedi. Reprezentant je toga svijeta protagonistov otac, divlji čovjek vođen nagonima, koji šakama i batinom uvodi svoj „red“. Krvava tučnjava sa sinom, koji se istim sredstvima i s istom surovošću odlučio suprotstaviti očevu despotizmu, zapravo pokazuje kontinuitet obiteljskog nasilja, „običaj“ koji se prenosi s koljena na koljeno. Svoj pak svijet slobode glavni je junak pronašao u supkulturnom prostoru grada, popularnom sastajalištu mladih gdje može slušati glazbu koja mu se sviđa (rockabilly, kombinacija izvornog rock-and-rolla i ruralne hillbilly-glazbe). Simbolično je to naglašeno i činjenicom da protagonist ni u jednom trenutku ne spominje svoje ime i prezime, kao da je isprao, očistio taj dio loše prošlosti koju želi zaboraviti, a navodi samo kako je sam sebi nadjenuo nadimak Čarli, nakon što je čuo reklamu „Danas pere Čarli“.

Ipak, s vremenom će se pokazati da je središnji problem glavnoga junaka romana ustaška prošlost obitelji. Djed mu je bio ustaša, jedan je djedov brat poginuo u ustaškoj postrojbi kod Staljingrada, a najmlađi brat ubijao je sve redom. Čarli je iz priča i novinskih izrezaka i dokumenata skrivenih u djedovoj torbi na tavanu shvatio da su ustaše iz njihova sela sudjelovale u pokolju Srba u susjednom Crnom Lugu čiji stanovnici sada bombardiraju njih. To Čarlijevo istraživanje traumatične obiteljske i seoske ustaške prošlosti teško opterećuje njegove emocije, što se manifestira depresivnim stanjima i različitim bolovima („kao da sam u središtu nekog vrtloga“; „nikad u životu nisam bio lošije“). Uskoro na jednoj ličkoj željezničkoj postaji Čarli vidi orgijanje četnika, u selu mu pričaju kako se Srbima masovno dijeli oružje, s prozora prijateljeva zagrebačkog stana vidi kamion pun leševa, u tramvaju ga pretuku huligani jer ima „šiljatu glavu“ pa je „sigurno Srbin“. Njegov prijatelj Džimi, Srbin čija je obitelj žrtva novih okolnosti odreći će se imena i prezimena i sakriti u nekom novom identitetu. A Čarli, svjestan da je propali student i „čovjek bez ikakve perspektive“, razmišlja o tome da „zaduži negdje puškomitraljez“: „možda je taj rat zapravo jedini način da ja nešto postignem u životu“.

Karakašev roman Blue Moon ne ide u onu masu proznih tekstova koja se zaustavlja na crno-bijeloj karakterizaciji, nego donosi neke nove rakurse i pokazuje kako ta tematika ima još neiskorištenih potencijala. U stilskom pogledu susrećemo se s formiranim, prepoznatljivim piscem koji voli sažet, eliptičan izraz, kratak dijalog, brze izmjene mjesta i vremena radnje, nije mu strana figurativnost. Rado rabi lokalni seoski govor i osobito vulgarizme, voli jaku gestu, pri čemu se koristi naturalističkim opisima, šokantnim scenama i bizarnim detaljima: opis seoskoga zahoda, naknadno vađenje i otvaranje djedova lijesa, produžena groteskna scena ubijanja zeca karate-udarcima, uništavanje letvom mišjega gnijezda na sjedalu bicikla i dr.